Pretpostavili biste da su se trkaći auti oduvijek proizvodili sa središnjim rasporedom motora, budući da pružaju najbolju ravnotežu za vožnju na stazi. Zapravo, Mercedes je bio pionir te ideje, i to prije jednog stoljeća s Benz RH dvolitrenim trkaćem.
Auto je predstavljen 9. rujna 1923. na Velikoj nagradi Europe u Monzi, s tri primjerka. Njima su upravljali Ferdinando Minoia (startni broj 1), koji je završio na četvrtom mjestu, Franz Horner (startni broj 7), koji je završio na petom mjestu, i Willy Walb (startni broj 13), koji nije uspio završiti. Predstavljanje trkaćeg auta s motorom na sredini možda nije donijelo pobjedu Nijemcima, ali barem je dizajner Max Wagner dobio počasnu nagradu za trkaći automobil “suza”, dizajn koji se u to vrijeme smatrao futurističkim.
Razvoj je započeo godinu ranije, kada su dr. Hans Nibel, voditelj razvoja u Benz & Cie., i Wagner bili impresionirani autom u obliku “suze” Edmunda Rumplera. Benz je tada nabavio licencni ugovor, zajedno sa setovima za crtanje. Sve je to dovelo do motora na sredini, i prve upotrebe neovisnog stražnjeg ovjesa s dvostrukom zglobnom zakretnom osovinom u utrkama. Snaga je dolazila iz 2,0-litrenog šestaka od 90 KS kojeg je razvio dr. Arthur Berger. Bio je usklađen s dva Zenith horizontalna rasplinjača i radilicom sa sedam valjkastih ležajeva. Rupe za smanjenje težine također su integrirane u okvir, kao i papučice i poluge mjenjača.
Kraj jurilica u obliku “suze” dogodio se nakon spajanja Benza i Daimlera 1926. godine, kada je Ferdinand Porsche, direktor razvoja, odlučio završiti program. Ipak, slični koncepti sa šestcilindričnim motorima su uslijedili, kao i nagrade za njih 1935., 1937. i 1938. godine. Danas je princip trkaćih automobila sa središnjim motorom usvojen u svim moto sportovima, kao i u Formuli 1. Najnovije remek-djelo njemačkog proizvođača automobila sa središnjim motorom je Mercedes-AMG One, nešto najbliže F1 bolidu koji se smije voziti na cesti.
